Vrste zakonodavstva EU-a

Primarno zakonodavstvo: Ugovori EU-a

Sva djelovanja EU-a temelje se na Ugovorima. Tim se obvezujućim sporazumima među državama članicama EU-a, posebno Ugovorom iz Rima i Ugovorom iz Maastrichta, utvrđuju ciljevi Europske unije, pravila za institucije EU-a, način donošenja odluka i odnosi između EU-a i država članica.

Ugovori su polazište za zakonodavstvo EU-a, zbog čega se nazivaju primarnim zakonodavstvom. EU može donositi propise samo u onim područjima politike u kojima su ga Ugovorima EU-a ovlastile države članice. To je poznato kao načelo dodjeljivanja.

O Ugovorima pregovaraju i postižu dogovor sve države članice EU-a i oni se ratificiraju u nacionalnim parlamentima, nakon čega katkad slijedi referendum. Ugovori EU-a s vremenom su izmijenjeni kako bi se obuhvatile nove države članice, reformirale institucije EU-a i dodijelila EU-u nova područja nadležnosti.

Sekundarno zakonodavstvo: pravni akti

Pravni korpus koji proizlazi iz načela i ciljeva Ugovora poznat je kao sekundarno zakonodavstvo te uključuje obvezujuće i neobvezujuće pravne akte.

Obvezujući pravni akti

Obvezujući pravni akti donose se u skladu s (redovnim ili posebnim) zakonodavnim postupcima utvrđenima u Ugovorima EU-a. Riječ je o uredbama, direktivama i odlukama.

Uredbe su pravni akti koji su u cijelosti obvezujući. Izravno se i ujednačeno primjenjuju na sve države članice EU-a čim stupe na snagu te nema potrebe da ih se prenosi u nacionalno zakonodavstvo.
U direktivama se utvrđuju obvezujući ciljevi koje države članice EU-a trebaju postići, ali one mogu slobodno odabrati kako će to učiniti. Nakon donošenja direktive na razini EU-a, države članice moraju donijeti mjere kojima će je uključiti (prenijeti) u nacionalno zakonodavstvo i o tim mjerama obavijestiti Europsku komisiju.
Prenošenje u nacionalno zakonodavstvo mora se provesti unutar roka utvrđenog u direktivi (obično unutar dvije godine). Ako država ne prenese direktivu, Komisija može pokrenuti postupak zbog povrede.
Odluke su obvezujuće u cijelosti. Odluka u kojoj je određeno kome je upućena, obvezujuća je samo za njih.

Neobvezujući pravni akti

Neobvezujući pravni akti su odluke koje se ne donose redovnim ili posebnim zakonodavnim postupkom, nego posebnim pravilima. Riječ je o preporukama i mišljenjima.

Preporuke omogućuju institucijama EU-a da izraze svoja stajališta i predlože smjer djelovanja, ali ne nameću pravnu obvezu onima kojima su upućene.
Mišljenja omogućuju institucijama EU-a da izraze stajalište, ali ne nameću pravnu obvezu onima kojima su upućena.

Delegirani i provedbeni akti

Parlament i Vijeće u određenim okolnostima mogu ovlastiti Komisiju za donošenje delegiranih ili provedbenih akata.

Delegirani akti su nezakonodavni akti opće primjene koje donosi Komisija radi dopune ili izmjene određenih elemenata zakonodavnog akta koji nisu ključni. Ovlast za donošenje takvih akata može se izvršavati samo pod strogim ograničenjima:

ključni elementi propisa ne mogu se mijenjati
zakonodavnim aktom moraju se utvrditi ciljevi, sadržaj, područje primjene i trajanje delegiranja ovlasti
Parlament i Vijeće mogu opozvati delegiranje ili iznijeti primjedbe na delegirani akt.

Provedbene akte može donositi Komisija (ili iznimno Vijeće) u područjima u kojima je potrebno osigurati jedinstvene uvjete provedbe (kao što su oporezivanje, poljoprivreda, unutarnje tržište, zdravlje i sigurnost hrane).

Više o provedbenim i delegiranim aktima