Donošenje zakonodavstva EU-a

Redovni zakonodavni postupak u Parlamentu i Vijeću

Većina zakonodavnih akata EU-a donosi se u redovnom zakonodavnom postupku u kojem Europski parlament (izravno izabran) i Vijeće EU-a (predstavnici 27 država članica) imaju jednak utjecaj. Komisija podnosi zakonodavni prijedlog Parlamentu i Vijeću, koji moraju postići dogovor o tekstu kako bi prijedlog postao zakonodavni akt EU-a. 

Kako to funkcionira?

Parlament i Vijeće u okviru niza čitanja predloženog akta revidiraju i mijenjaju tekst. Ako te dvije institucije postignu dogovor o izmjenama, predloženi se zakonodavni akt donosi. Ako Parlament i Vijeće ne mogu postići dogovor o izmjenama, slijedi drugo čitanje. Ako se u drugom čitanju ne postigne dogovor, prijedlog se iznosi pred „odbor za mirenje”, koji je sastavljen od jednakog broja predstavnika Parlamenta i Vijeća. I predstavnici Komisije prisustvuju sastancima i daju svoj doprinos. Nakon što odbor postigne odgovor, tekst se šalje Parlamentu i Vijeću na treće čitanje i zakonodavni akt konačno se može donijeti. Oni se u rijetkim slučajevima ne mogu složiti te se zakonodavni akt tada ne donosi.

Više pojedinosti o ulozi Parlamenta i ulozi Vijeća u standardnom zakonodavnom postupku EU-a.

Posebni zakonodavni postupci

Ti se postupci primjenjuju samo u određenim slučajevima. Obično je Vijeće EU-a jedini zakonodavac, a Europski parlament mora dati svoju suglasnost za zakonodavni prijedlog ili se Vijeće s njime mora savjetovati o prijedlogu. U rijetkim slučajevima isključivo Parlament donosi pravne akte (nakon savjetovanja s Vijećem).

Koje akte donosi Komisija?

Vijeće ili Parlament mogu ovlastiti Komisiju za donošenje dviju vrsta nezakonodavnih akata:

• provedbenih akata, kojima se uvode mjere kako bi se osiguralo da se propisi ujednačeno provodi u svim državama članicama
• delegiranih akata, kojima se izmjenjuju ili dopunjuju postojeći akti, posebno radi dodavanja novih propisa koji nisu ključni. 

Provedbeni i delegirani akti

Revizija Ugovorâ

Ugovori, koji čine temelj zakonodavstva EU-a, mogu se izmijeniti kako bi se propisi i politike EU-a prilagodili novim kretanjima. Svaka izmjena ugovora zahtijeva jednoglasan dogovor svih 27 država članica.

Postoje dva načina izmjene ugovora: 

• redovni postupak revizije upotrebljava se prilikom ključnih izmjena ugovora, kao što su povećanje ili smanjenje nadležnosti EU-a
• pojednostavljeni postupak revizije može se upotrebljavati prilikom promjena koje se odnose na unutarnje politike i mjere EU-a, poput poljoprivrede i ribarstva, unutarnjeg tržišta, granične kontrole, gospodarske i monetarne politike, uz uvjet da se njima ne proširuje nadležnost EU-a.

Uloga nacionalnih parlamenata

Nacionalni parlamenti zaprimaju sve zakonodavne prijedloge u isto vrijeme kad i Europski parlament i Vijeće, a to im omogućuje da daju svoje mišljenje o prijedlozima.

U područjima u kojima EU dijeli ovlasti za djelovanje s državama članicama nacionalni parlamenti provjeravaju bi li mjere bile učinkovitije na nacionalnoj ili regionalnoj razini (načelo supsidijarnosti). To se naziva „mehanizam kontrole poštovanja načela supsidijarnosti”.

Odnosi s nacionalnim parlamentima