Zaštita odraslih osoba

Zbog starenja stanovništva i čestog slabljenja mentalnih i psihosocijalnih sposobnosti starijih osoba, kao i sve većeg broja osoba s invaliditetom u svim dobnim skupinama, sve više odraslih treba pravnu zaštitu ili pomoć u ostvarivanju svojih osobnih ili financijskih interesa. Te osobe nailaze na razne poteškoće u prekograničnim situacijama (npr. kad njihov zastupnik mora zatvoriti bankovni račun u inozemstvu ili se na zaštitnu mjeru koju je izrekao sud neke zemlje treba pozvati u drugoj zemlji). 

Komisija je 31. svibnja 2023. predstavila dva zakonodavna prijedloga za rješavanje problema s kojima se te osobe i njihovi zastupnici suočavaju u prekograničnim situacijama:

• prijedlog uredbe kojom će se regulirati prekogranični slučajevi zaštite odraslih osoba među državama članicama EU-a i
• prijedlog odluke Vijeća kojom će se zemlje EU-a obvezati da pristupe Konvenciji o zaštiti odraslih osoba Haške konferencije o međunarodnom privatnom pravu iz 2000.

Tim će se prijedlozima ujednačiti pravila za prekogranične slučajeve povezane sa zaštitom odraslih, povećati pravna sigurnost, smanjiti troškovi, skratiti prekogranične procedure i doprinijeti zaštiti prava odraslih osoba, uključujući njihovo pravo na autonomiju. 

Prekogranični slučaj znači da su u isti predmet uključene dvije zemlje. Na primjer, zaštićena odrasla osoba živi u zemlji A, ali posjeduje imovinu kao što je kuća ili bankovni račun u zemlji B, ili putuje u zemlju B i ondje treba liječenje.

Komisijini zakonodavni prijedlozi odnose se na odrasle osobe koje zbog oštećenja ili nedostatka vlastitih sposobnosti nisu u mogućnosti zaštititi svoje interese. Ta oštećenja ili nedostaci mogu biti trajni ili privremeni, fizičke ili psihosocijalne prirode (npr. intelektualne teškoće, psihička oboljenja), mogu biti posljedica stanja povezanih sa starenjem, kao što je Alzheimerova bolest, ili medicinskih stanja, kao što je koma.

Kako bi im se osigurala zaštita i potpora u ostvarivanju pravne sposobnosti, sud ili upravno tijelo mogu im izreći zaštitnu mjeru ili im može pomagati zastupnik kojeg su (putem „ovlasti zastupanja”) unaprijed imenovale za upravljanje njihovim interesima. Kad se te odrasle osobe nađu u prekograničnoj situaciji, na temelju prijedloga Komisije rješavat će se problemi povezani sa sudjelovanjem više od jedne zemlje. Zahvaljujući tim pravilima pravna zaštita koju imaju u jednoj zemlji bit će im dostupna i u drugoj. To će pomoći da se zaštite njihova prava, uključujući pravo na autonomiju i pristup pravosuđu. 

Prijedlozi će olakšati i prekogranične kontakte između zastupnika tih odraslih osoba i drugih osoba i subjekata.

Zakonodavni paket sastoji se od Komisijina prijedloga uredbe koja će se primjenjivati među državama EU-a i prijedloga odluke Vijeća kojom će ih se obvezati da pristupe Konvenciji od 13. siječnja 2000. o međunarodnoj zaštiti odraslih osoba.

Predloženom uredbom odredit će se zajednička pravila za pravosudnu suradnju u prekograničnim predmetima u EU-u. Prema tim će se pravilima određivati međunarodna nadležnost sudova i tijela koji izriču zaštitne mjere, odnosno koje se pravo primjenjuje na koji predmet i kako će se zaštitne mjere za odrasle osobe izrečene u jednoj priznavati u drugim državama EU-a. Uredbom će se utvrditi i koje se pravo primjenjuje na ovlasti zastupanja i kako ih primijeniti u inozemstvu. Utvrdit će se i pravila za suradnju tijela država članica te za uvođenje obvezne digitalne komunikacije, europske potvrde o zastupanju i međusobno povezanih registara.

Konvencija o zaštiti odraslih osoba iz 2000. je međunarodna konvencija koja pruža pravni okvir za zaštitu odraslih osoba na međunarodnoj razini. Dosad joj je pristupilo 12 država članica EU-a te Švicarska, Monako i Ujedinjena Kraljevina (samo Škotska). Na temelju prijedloga Komisije za odluku Vijeća bit će joj obvezne pristupiti i sve ostale države EU-a (osim Danske), no države EU-a primjenjivat će je samo na zemlje izvan EU-a koje su joj pristupile, a ne međusobno. 

Zato će zakonodavni paket sadržavati standardna pravila za zaštitu odraslih osoba u prekograničnim slučajevima i među državama članicama EU-a i s drugim zemljama koje jesu ili će postati stranke Konvencije. Taj će jedinstveni pravni okvir obuhvatiti probleme s kojima se odrasle osobe suočavaju u prekograničnim situacijama, kao i nedostatke i nedosljednosti u njihovoj dosadašnjoj pravnoj zaštiti. Tako će se bolje zaštititi njihova prava, povećati pravna sigurnost i predvidljivost u prekograničnim situacijama, a prekogranični postupci za zaštitu odraslih bit će brži i učinkovitiji. 

Prijedlozi ne utječu na nacionalno pravo država članica EU-a o zaštiti odraslih osoba (npr. pravila za vrste zaštitnih mjera i njihove učinke, ovlasti koje zastupnik odrasle osobe može imati i njihova ograničenja).

Prijedlozi uključuju samo pravila koja će se primjenjivati u prekograničnim predmetima i odgovarati na pitanja poput sljedećih: 

• Sudovi koje zemlje su u kojem slučaju nadležni za izricanje mjere za zaštitu odrasle osobe?
• Pravo koje zemlje će se primjenjivati na zaštitu odrasle osobe koja je povezana s više zemalja?
• Kako postići da zaštitna mjera ili ovlasti zastupanja imaju učinak u drugim zemljama?
• Kako tijela različitih zemalja mogu surađivati i razmjenjivati informacije o zaštiti odraslih osoba? 

Prijedloge će sad razmotriti i o njima raspravljati Europski parlament i Vijeće. 

Prijedlog uredbe trebaju donijeti Europski parlament i Vijeće. Uredba će se početi primjenjivati 18 mjeseci od donošenja. Zatim će države članice imati još četiri godine da uvedu elektroničke komunikacijske kanale te pet godina da otvore registar i povežu ga s registrima drugih država članica. 

Prijedlog odluke mora donijeti Vijeće nakon savjetovanja s Europskim parlamentom. Nakon toga će države članice imati dvije godine za usklađivanje s tom odlukom i pristupanje Konvenciji o zaštiti odraslih osoba iz 2000.